Festival savremene žene 2019. nije sačinjen od tek 5 ili 10 osoba. To je veliki tim ljudi u kojem je doslovno svaka jedinka važna kako bi čitav sistem funkcionisao.

Sve žene koje rade na ovom projektu jesu inspiracija a jedna od njih otišla je korak dalje i oduševila nas svojim snažim statusom napisanim nakon Festivala.

To je naša Dušica Štilić.

Hvala Dušice što si nas podsjetila na mnoge životno važne stvari ovim statusom.
O čemu je riječ pročitajte u nastavku:

FB: Dušica Lukrecija Stilić

“Prevodih, ovo par dana, festival savremene žene… Raznih žena čuh (i prevedoh); neke inspirativne, neke za iznenadjenje… No, kako bilo, dobro se zamislih nad sobom, prodiskutovah, malo, i sa drugaricom Almasom, pa odlučih, (u ovaj gluhi sat, dok – i dalje – radim), da napišem par misli:

– Sa 17 godina sam sanjala o školi engleskog jezika, koja bi bila u Ulici Petra Kočića, imala bi dvije učionice i biblioteku.

– Mislim da mi je bilo tek nastalo 18, ili tako nešto, kada sam otvorila prvu “firmu”, na očevo ime, doduše, al’ ne sjećam se što. Bilo je pri Opštini, čini mi se, agencija “Di” za pomoć u kući i pomoć kod učenja. Ideja je nastala, jer sam ja davala časove engleskog, pa sam kontala da bi bilo zgodno na jednom mjestu imati razne takve usluge + peglanje, čiscenje i slično.

Propali smo, (otac i ja), prije nego smo i krenuli, jer bismo spojili porodicu sa djevojkom, (mahom studentice), a onda bi se oni dogovorili da zaobidju nas.

– Sa 18, znači, iste godine, sam otisla u Englesku kao au pair (sama sve sebi izorganizovala) da bolje “propričam”.

– Sa 19 (4. srednje) sam 20-tak sati sedmično; držala instrukcije iz engleskog i prevodila.

– Sa 21 sam počela da se bavim novinarstvom, prvo TV, pa radio, (prvo “Dobro jutro, slušate Radio Kameleon”, sam ja rekla).

– Sa 22 sam počela da izdržavam porodicu, jer je bio rat, a ja sam, srećom, govorila taj engleski jezik, pa radila za “strance” (i, moram reći, izuzetno sam zahvalna što sam, pored svega, bila u mogućnosti da pomognem svojoj porodici do samog kraja, jer se moji roditelji nikada nisu vratili na svoje poslove).

– Sa 24 sam se (trudna) razvela i rodila dijete.

– Sa 25 sam dobila prvi kredit za uslužne djelatnosti na ovom području, (možda i u cijeloj BIH), pa sam otvorila prvu poslijeratnu, profi školu engleskog jezika, sa predavačima koji su dolazili iz Engleske i radili tu, sa našim učenicima. Bila je, tačno, kao iz mog sna sa 17 godina, (sve sa bibliotekom), samo nije bila u toj ulici, nego nekih 500 metara dalje. Uz školu je bio i prvi profesionalni prevodilački servis na nasem području.

– Sa 26/27 sam već postavljala standarde u struci, učeći od kolega sa Zpada, uz to stalno donoseći ideje i metode za rad kako u prevodilaštvu, tako i u učenju engleskog kao stranog jezika.
– Sa 27 sam otplatila kredit.

– Sa 29 sam ostavila prevodjenje i školu i okrenula se diplomatiji, promijenila mjesto življenja i (u slijedece 3 godine) napisala Pravilnik za uspostavljanje, vodjenje i rad terenske kanclearije ECHO-a (EU), proputovala cijeli Balkan više puta, zavoljela ga, stekla prijatelje i iskustvo, organizovala nekoliko ogromnih konferencija sa raznim (pravim) VIP-ovima.

– Sa 32 sam otišla u Sarajevo, zavrsila školu za PR (tako zaokružila svoja ranije stečena znanja), propala k’o Grčka zbog loše procjene oko prihvatanja nekog posla, živjela s ćerkom na dva obroka dnevno (nerijetko kokice kao jedan od ta dva).

– Sa 33 sam se vratila u Tuzlu, napravila još jednu pogrešnu procjenu oko nekog posla, zatim ostala bez mame, s bolesnim ocem.

– Sa 34 sam opet bila na svojim nogama, natrag u prevodjenju i časovima, svake druge sedmice kod oca u bolnici i životnim teretima i odlukama odrasle osobe.

– Iste godine sam napisala biznis plan, pobijedila s njim i dobila jedinu donaciju u životu (kupila zvijer računar i dobar projektor od toga), ostavila loš posao sa toksičnim ljudima, pokrenula obrt za savjetovanje u poslovanju i prevodjenje.

– I, opet, iste te godine, sam upisala fakultet, ostala bez tate, bila nezaposlena, al’ radila kao Doxa.

– Sa 35 sam počela da radim za BIRN kao menadžer regionalnih operacija i, a uz to, radila i sve ono od ranije (doduše, dosta manje, pa je obrt postao dopunski posao, jer, ipak, BIRN je prava, ozbiljna organizacija, nije svrha sama sebi).

– Sa 39 sam ostala bez brata.

– Iste godine sam završila fakultet (u roku, uz dijete i dva posla) i položila ispit za sudskog tumača.
– Sa 41 sam upisala magistarski iz čistog ćejfa, dala prvu godinu (u prvom junskom roku, uz dijete i dva posla), a onda stala (ne znam, valjda, Godoa čekam!).

– Sa 42 počela da se bavim mentorstvom, kroz koje dijelim sva svoja znanja nesebično i svakome u kome vidim želju za rastom, razvojem i napredovanjem.

– Sa 44 sam sam “živnula” obrt, vratila se, malo življe, na prevodilačku scenu i krenula, malo jače, u konsultantske vode.

– Sa 45 sam se udala (ćerka me odvezla do matičara i pomogla da sve organizujemo), pokušala da pokrenem biznis organizovanja vjenčanja po zapadnom sistemu, zatim odustala zbog koječega.

– Sa 47 sam krenula da učim psihoterapiju, sa željom da jednog dana ili budem samo sama sa sobom “cool”, ili da budem to i da drugima pomognem da ostvare isto (to ćemo vidjeti, školovanje je u toku).

– Sa 48 sam potakla muža i pomogla mu da pokrene svoj biznis i sad stojim uz njega i dajem mu svu moguću podršku, kao sto i on daje meni.

Kad pogledam iza sebe, kad se sjetim koliko sam puta pala, pa ustala, otresla prašinu s koljena i krenula dalje, pa kad vidim da imam dobro i pametno dijete, koje korača svojim putem, za koji se ona sama bori, kad vidim šta sam sve napravila, kad vidim koliko sam samo naučila i koliko sam napredovala, ja shvatim koliko sam sretna sto me niko nije gurao, niko nije išao ispred mene da mi krči put, niko me nije dotirao, nikog nisam izvarala…

Naravno, bilo bi sve puno lakše da sam se, odmah u startu, udala za kakvog lovatora, al’ nisam sigurna da bi bilo ljepse i sladje.

PS. da zaokružim: U ove i ovakve dane, kada se svuda oko nas slavi žena, vrijeme je za svaku od nas da pogleda unutar sebe, da se sjeti svega onoga što joj je dalo snagu i da slavi SEBE!
* E, da, a nisam vam rekla da sam već dva puta uspjela da skinem više od 30 kg i da upravo radim na trećem… možda će, ovaj put, biti i posljednji, konačni, trajni “

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *